"Nuklearno obećanje" na COP28 - ima li tu realnosti...

Autor: Nina Domazet Objavljeno: 12.12.2023. 🕜 12:00 Lokacija: Zagreb
  • Pogled na postrojenja NE Krško i rijeku Savu (izvornik: NE Krško, 2023.)

• NE Krško, GEN Energija, nuklearne elektrane
    Izvor: NE Krško

"Nuklearno obećanje" na COP28 u najmanju ruku stiže prekasno, jer nuklearna energetika je globalno na jasnoj silaznoj putanji. Ekonomika tih izrazito skupih i kompleksnih projekata sve je izazovnija u okruženju brze izgradnje sve konkurentnijih obnovljivih izvora energije.

Nemoguće je doći do neto-nula bez nuklearne energije. Na raspolaganju su nam trilijuni dolara“, riječi su Bidenovog savjetnika za klimu Johna Kerryja, koji je na klimatskom summitu koji upravo završava u Dubaiju, iznjedrio intrigantno 'nuklearno obećanje' (Nuclear pledge).

Više od 20 nacija, podržano od 120 tvrtki, usuglasilo se da će nastojati barem utrostručiti sadašnju proizvodnju iz nuklearnih izvora kao odgovor na problem klimatskih promjena. Među značajnim potpisnicama su SAD, Kanada i Južna Koreja, a od europskih država to su Bugarska, Slovenija, Mađarska, Francuska, Finska, Češka, Slovačka, Poljska, Rumunjska, Švedska, Nizozemska i Velika Britanija, te Ukrajina.

Europska unija upravo je dodala nuklearne tehnologije na listu „strateških“ niskougljičnih tehnologija koje bi trebale imati koristi od bržeg odobravanja dozvola, sve do financiranja projekata. Trebalo je 70 godina da svjetski kapaciteti dosegnu sadašnju razinu od 370 GW, a svijet bi trebao izabrati tehnologiju, riješiti dozvole i prikupiti novac za gradnju novih 740 GW za dvostruko kraće vrijeme. Mediji su brzo pokopali inicijativu koja je ocijenjena nerealističnom. Razlog više da se pozabavimo brojkama...

Nuklearna energija ima zelenu oznaku, jer ne pridonosi emisiji stakleničkih plinova koji pridonose klimatskim promjenama, ali je kontroverzna jer je opterećena kompleksnim planiranje, visokim troškovima izgradnje i problemom zbrinjavanja nuklearnog otpada i dekomisije. Ako se tome pridoda ono što se dogodilo u Černobilu i u Fukushimi 2011., ta industrija u percepciji javnosti nosi i značajne sigurnosne stigme.

 

Izvor: Sedin / Shutterstock
 
Nuklearna elektrana i brza realizacija ne idu zajedno

 

Pravo je pitanje koliko je realistično brzo ispunjavanje 'nuklearnog obećanja' u sadašnjem trenutku, kada globalno zagrijavanje dobiva ubrzanje a obnovljivi izvori nameću se kao sigurnije, ekonomičnije i prije svega brže i demokratično energetsko rješenje. Dakako, pod uvjetom da elektroenergetska mreža može primiti novu snagu, operatori njome ekonomično upravljati te da postoji zeleni back-up u sustavu, što nerijetko nije moguće ili je još uvijek naprosto – preskupo tj. neisplativo. Iz tog razloga svijet je na neodređeno vrijeme osuđen na fosilna goriva. EU je pionir u zelenoj energetici, ali je zbog cijene energije gospodarski nekonkurentna zemljama koje se više oslanjaju na jeftinija fosilna i nuklearna rješenja.

S obzirom na još uvijek puno 'ako' kad je riječ o obnovljivcima, ne čudi što se se u ovoj igri zaziva jokera. Međutim, brojke ne idu u prilog nuklearnoj energetici. Udio nuklearne energije u globalnoj proizvodnji električne energije pao za čak 4% u 2022., dosegnuvši najnižu razinu od 1980-ih godina prošlog stoljeća. Ukupna proizvodnja nuklearnih elektrana bila je 2.546 TWh i činila 9,2% ukupne globalne proizvodnje, prema Svjetskom izvještaju nuklearne industrije za 2022. (WNIR).

U prvoj polovini 2023. bilo je 407 reaktora u pogonu u 32 zemlje, što predstavlja pad od četiri aktivna reaktora u odnosu na prethodnu godinu i pad od 31 aktivna reaktora u odnosu na prije deset godina. Prosječna starost reaktora od priključka na mrežu stalno se povećava od 1984. i trenutno iznosi 31,4 godinu. Svije trećine svjetske flote starije je od prosjeka, a jedan od četiri reaktora stariji je od 41 godine. 'Nuklearno obećanje' obećava i rad na produljenju radnog vijeka postojećih elektrana, a treba znati da je njih oko 200 od ukupno 407 treba otići u dekomisiju prije 2050.

 
Bilanca brzo ulazi u negativu

 

U 17 zemalja trenutno je u izgradnji 60 reaktora, od čega samo u Kini ih je 25, a mnogi su daleko od završetka. Prema WNIR-u prosječno je potrebno šest godina da se izgradi jedna elektrana, pri čemu je većina projekata suočena s kašnjenjem. Od 24 reaktora za koja je dokumentirano da kasne, najmanje devet prijavljuje nastavak otežane realizacije.

 

Ako se sva trenutno licencirana produljenja životnog vijeka realiziraju, sve novogradnje dovrše, a sve ostale jedinice rade 40 godina (osim ako ranije ili kasnije prestaju s radom), u godinama do 2030., neto bilanca aktivnih reaktora bi već 2024. postala negativna, a blago pozitivna u godinama 2026–2027. Preciznije, ukupno izgrađenih 88 novih reaktora (66,5 GW) - ili gotovo jedna jedinica ili 0,7 GW mjesečno—morao bi se pokrenuti ili ponovno pokrenuti kako bi zamijenio zatvaranja. Ovo bi iziskivalo gotovo udvostručenje godišnje stope pokretanja nuklearki sa šest u prošlom desetljeću na 11 u preostalom razdoblju do 2030. samo da bi se održao trenutni broj reaktora u svijetu. Uzimajući u obzir duga vremena gradnje, ovo se čini vrlo nerealnim scenarijem.“, zaključio je taj izvještaj, ukazujući da inicijativa na COP28 dolazi u najmanu ruku - prekasno.

 

Nuklearna energija vs. obnovljivi izvori

 

Poseban problem predstavlja kompeticija obnovljivih izvora: između 2001. i 2021. globalni LCOE (nivelirani trošak električne energije) za velike sunčane elektrane pao je za gotovo 90%, dok je za kopnene vjetroelektrane pad iznosio gotovo 70%. Za proizvodnju iz offshore vjetroelektrana LCOE je pao za 60%, pokazuje analiza Lazard konzaltinga. Istodobno, LCOE je za nuklearne elektrane u istom periodu porastao za 47%!. I Lazard i Blooomberg Energy Finance iskustveno i kontinuirano pokazuju sve veću razliku troška proizvodnje iz vjetra i sunca u odnosu na nuklearne elektrane.

 

Izvor: TTstudio / Shutterstock

 

Izgradnja nuklearne elektrane pokazuje se kapitalno najskupljim projektom: NE Hinkley Point C u Velikoj Britaniji (3.200 MW) koštao je 31 mlrd. USD, NE Akkuyu (4.800) u Turskoj koštala je 20 mlrd. USD, NE Olkiluoto 3 (1.600 MW) u Finskoj koštala je 12,4 mlrd. USD, a ne Mochovce 4 (471 MW) u Slovačkoj 7,61 mlrd. USD ili više nego dvostruko od planiranog. Za usporedbu, skandalozno skup TE Šoštanj 6 koštao je 1,6 mlrd. USD. Slovenija je računa da bi izgradnja 1.100 MW novog bloka u NE Krško koštala više od 10 mlrd. eura, a sada se čak spominje udvostručnje snage elektrane. 

Tržište na kojem je sve više obnovljivaca kontinuirano cjenovno izaziva nuklearnu energiju, a zelene tehnologije se brzo unapređuju i modularno kombiniraju kako bi se postigla veća isplativost. Lazard navodi primjer sunčane elektrane s baterijama koja ima faktor iskoristivosti od 50 do 70%. Spominje primjer 25 godišnjeg ugovora losanđeleske vodoopskrbe za takvu tehnologiju po cijeni 39,6 USD/MWh te druge sa sličnim, sve nižim cijenama.

 
Cijena proizvodnje iz nuklearnih elektrana

 

To je tek malo više od ukupne cijene proizvodnje iz nuklearnih elektrana koja se po Nuclear Energy Instituteu kreće oko 37,4 USD/MWh, dok reaktori treće generaciju struju mogu isporučiti po cijeni od 34,6 USD/MWh. Cijena proizvodnje iz nuklearnih elektrana kompetitivna je OIE, međutim stupanj iskoristivosti nuklearki je 81%, dok je to kod solara (bez baterija) 12%, a vjetra 23%, u korist nuklearki koje daju pouzdanu i čistu baznu energiju.

Na današnjem tržištu, uz obilje brzo izgradivih obnovljivaca koji uglavnom imaju prednost u dispečiranju, nuklearnoj energiji jednostavno nije dovoljno biti samo 'niskougljična', već je nužno napraviti poslovno opravdan slučaj prije donošenja odluke o gradnji takvog iznimno skupog projekta. Uz današnja geopolitička previranja osim izbora najbolje tehnologije ključno je osigurati i pouzdanu opskrbu gorivom, a tu politički narativ, osobito u Europi, postaje dominantan tehnološkom, što nikada nije dobro. Bazna energija u nuklearnim elektranama zahtjeva dobro upravljanje i zato se sve više razmatra kombinirati je s drugim tehnologijama kao što su desalinizacija i proizvodnja vodika. Zaključno, može se reći da nuklearna energetika barem u postojećem gospodarskom i tehnološkom okruženju zasada baš i nema sigurnu budućnost, nuklearnim obećanjima usprkos.   

Mali modularni reaktori bore se s ekonomičnošću

U 'nuklearnom obećanju' naglašava se potpora razvoju malih modularnih reaktora (SMR), oko kojih je sve više kontroverzi zbog tehničkih problema i neisplativosti. Komercijalni projekti su u najavi, ali realizacije još nema.

Zahvaljujući činjenici da su projektirani za proizvodnju manje električne energije od standardnih dizajna, nužno će se suočiti s većim ekonomskim izazovima, smatra struka. Trend SMR projektanata je da se orijentiraju prema većem dizajnu: Južna Koreja prelazi od snage 100 MW na snagu od 170 MW, Rolls-Royce predlaže dizajn od 470 MW. Međutim, čak i nakon povećanja izlazne snage, SMR ostaju neekonomični.

Primjerice, američki NuScale koji je prvi u toj državi dobio uvjetnu dozvolu za projekt jedinice snage 50 MW, već je dva puta povećavao snagu, prvo na 60 MW, a zatim na 77 MW, a tu su i problemi s nestabilnim generatorom pare. Cijena prve elektrane s 12 jedinica koja je trebala biti izgrađena u saveznoj državi Utah u SAD-u s 5,32 mlrd. USD ove je godine došla do 9,3 mlrd. USD i to pod uvjetom da se prepolovi broj jedinica, da bi u studenom cijeli projekt bio otkazan jer je – neisplativ zbog kamata i inflacije, bar je tako napisao New York Times. Da ne spominjemo problem s nuklearnim gorivom za SMR – HALEU (niskoobogaćeni uran) podrijetlom je iz Rusije, što koči razvoj brojnih projekata.

 

 

 

 

TAGOVI