U Kući umjetnosti 'Arsen' u Šibeniku danas je održana javna tribina „Bikarac - zelena točka preokreta“, posvećena planiranom postrojenju za energetsku oporabu otpada u Centru za gospodarenje otpadom Bikarac. Govornici i stručnjaci iz Hrvatske i Slovenije govorili su o tehničkim rješenjima energana na otpad, njihovoj ulozi u sustavu gospodarenja otpadom, mogućnostima financiranja i iskustvima s njihovim radom, a građani su imali priliku postaviti pitanja.
Prvi se okupljenima obratio gradonačelnik Šibenika Željko Burić. Podsjetio je da je u bivšoj državi na teritoriju Hrvatske bilo na stotine odlagališta, od kojih su deseci sanirani bez polemika i na kvalitetan način. Šibenik, prema njegovim riječima, prati sve što se događa i nastoji implementirati najbolja rješenja. Bikarac uspješno radi već 15 godina, izgleda urbano, pristojno i uredno i, kako je rekao, to nije zona u kojoj se odlaže smeće. Dodatni problem u mnogim sredinama stvara mulj. Burić je upozorio i da je Hrvatska potpisala obvezu smanjenja količine otpada, no to se ne događa, i to ne samo u Šibeniku, nego svugdje.
Otpad postao glavna tema
Direktor tvrtke Bikarac Robert Podrug istaknuo je da je problematika otpada danas jedna od glavnih tema. Bikarac je odlagalište otpada od 1971. godine, a punih 40 godina otpad se ondje odlagao na zemlju. Žao mu je, rekao je, što neki pojedinci tada nisu propitivali zašto je tako bilo, no nekad smo imali i tvornice bez filtera na dimnjacima, a sada su druga vremena. Danas otpad više ne završava na ledini, nego ulazi u halu, gdje se potpuno obrađuje i izdvaja se sve što je moguće reciklirati.
Ipak, ostaje dio otpada koji nije moguće oporabiti. Neki, kaže Podrug, tvrde da ga se plasira, no zapravo se plaća da ga netko odloži. Zasad postoje dvije mogućnosti, odlaganje ili predaja otpada nekome tko će ga preuzeti, a u budućnosti će ostati samo ova druga. Cijena je 200 eura po toni, a pitanje je kako će se cijene dalje kretati. Bikarac trenutačno raspolaže s oko 25.000 tona takvog otpada. Prema Podrugovim riječima, u gradovima EU-a postoji niz energana i nema države koja nema energanu, jer treba prihvatiti da postoji količina otpada koji nije moguće materijalno oporabiti. Pokrenuta je inicijativa i izrađuje se dokumentacija koja bi trebala dokazati mogućnost gradnje takvog objekta. Kad ona bude gotova, Podrug se nada novom ovakvom skupu, na kojem bi se odlučilo hoće li se energana graditi ili ne.
Nakon Gospića 80 posto građana želi energanu
O tehničkim rješenjima energana na otpad i njihovoj primjeni govorio je dr. sc. Viktor Simončič. Bio bi sretan, rekao je, kad bismo se mogli približiti konceptu zero waste, no to je zasad moguće samo u malim sredinama. Naglasio je da u postupanju s otpadom ne možemo kopirati Švicarsku ili Švedsku, a da stvari ne prilagodimo svojim uvjetima. Termička obrada koristi se ondje gdje se materijalna oporaba ne može provesti ili se ne isplati. Za oko 60 posto vrsta plastičnog otpada ne postoji komercijalna materijalna oporaba, pa ostaje ili iskorištavanje energije ili odlaganje. Nakon Gospića, prema Simončičevim riječima, 80 posto građana htjelo bi energanu, kao i svi političari. Mijenjamo se, rekao je, a pitanje je što je pametno. Istaknuo je da je Šibenik među rijetkim gradovima koji su sačuvali industriju te naglasio važnost informiranja i objašnjavanja, jer se energana na alternativno gorivo ne može izgraditi bez kontrole EU-a. Postoje dokumenti kojih se moramo pridržavati i bez toga energanu nije moguće izgraditi, čak ni kad bismo to htjeli.
O ulozi energana na otpad u sustavu gospodarenja otpadom i mogućnostima njihova financiranja govorila je Maja Feketić, načelnica Sektora za fondove Europske unije u Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Hrvatska je 2014. godine, s 379 kilograma otpada po stanovniku, bila značajno ispod prosjeka EU-a, a do 2024., s 497 kilograma po stanovniku, gotovo je dosegla razinu EU-a. Rast je u Hrvatskoj brži nego u EU-u, 31 posto naspram 8 posto, što snažno povećava pritisak na sustav obrade ostatnog otpada. Od 2010. do danas stopa odlaganja u Hrvatskoj pala je s 94 na 51 posto, a udio recikliranog otpada porastao je s 4 na 38 posto. Feketić je upozorila da se u Hrvatskoj uočava praznina između recikliranja i odlaganja te da kvalitetna priprema omogućuje odgovorno odlučivanje o budućim ulaganjima. U Hrvatskoj je planirano da do 2031. u funkciji bude 11 centara za gospodarenje otpadom, a u Šibeniku je u izradi stručno-tehnička dokumentacija za Postrojenje za energetsku oporabu goriva iz otpada i prosušenog mulja na lokaciji CGO Bikarac.
Žustre reakcije građana
Uslijedila su pitanja iz publike, ali i žustre reakcije. Postavljeno je pitanje ima li smisla graditi takvo kogeneracijsko postrojenje u gradovima koji, poput Šibenika, nemaju toplanu ni toplinsku mrežu. Feketić je odgovorila da se izrađuje studija izvodljivosti te izrazila nadu da će projekt biti predstavljen i s tehničke strane, kada će građani dobiti sve odgovore. Izražen je i strah da će u šibenski kraj dolaziti otpad iz četiriju županija, uz pitanje koje bi koristi imali građani koji ondje žive da bi pristali na takav projekt. Bilo bi pošteno, istaknuto je, to i reći, jer Nuklearna elektrana Krško u Sloveniji plaća lokalnoj zajednici iako nije opasna za okoliš, a i šibenski građani žele takve povlastice.
Iskustva s radom energana na otpad u Sloveniji predstavio je izv. prof. dr. Filip Kokalj s Fakulteta strojarstva Sveučilišta u Mariboru. Iznio je niz tehnoloških detalja, objasnio praksu koja se provodi u zemljama EU-a i predstavio skice glavnih elemenata ložišta. Kod energana na otpad, objasnio je, nije bitna samo temperatura na rešetki. Temperatura u komori za izgaranje mora biti 850 °C, a vrijeme zadržavanja na toj temperaturi najmanje dvije sekunde. Tako svi plinovi koji izađu iz materijala potpuno izgore, a uklanjaju se sve moguće štetne tvari. Isti standard vrijedi za cijelu Europsku uniju. Kokalj je predstavio i energanu na otpad u Celju, od faze konceptualnog dizajna 2003. godine do danas, kada se ondje obrađuju respektabilne količine otpada. Naglasio je i da se svi podaci o emisijama te energane mogu pratiti na internetu. Njegovo izlaganje izazvalo je velik interes publike, a stručni odgovori popraćeni su plijeskom.
Kokalj je istaknuo i da je energija danas vrlo skupa, pa se, ako netko ponudi povoljnu energiju, takva energija može lijepo koristiti. Osobno, rekao je, nema nikakvog straha jer zna o čemu se radi. U Sloveniji se o energanama ne priča, i to zato što oko njih nema nikakvih problema.
O rješenjima za pročišćavanje dimnih plinova iz energana na otpad govorio je Ivan Lončar, voditelj Odjela razvoja u Magmi iz Požege. Predstavio je konkretna tehnička rješenja koja se, kako je kazao, koriste u cijelom svijetu te se upitao zašto se ne bi mogla primijeniti i u Hrvatskoj. Ne postoji samo jedna tehnologija, istaknuo je, nego je riječ o najboljoj kombinaciji modernih tehnologija.
Zašto je javnost skeptična?
Uslijedio je okrugli stol koji je, kao i cijelu tribinu, vodio Boris Labudović, glavni urednik magazina EGE. Uz Kokalja, Podruga i Burića, sudjelovali su Mirko Budiša, v. d. zamjenika direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, te Lovro Rumora, predsjednik udruge Zeleni Dalmacije iz Splita.
Govoreći o tome zašto javnost skeptično reagira na ovakve projekte, Rumora je kazao da je javnost uvijek u pravu i zahvalio publici na odličnim pitanjima. Reakcije publike, prema njegovim riječima, pokazuju da je ovo „prekapacitirana situacija“, a i njemu se čini malo problematičnim to što je u igri više županija. Upozorio je da se mogu formirati dioksini i furani, pa bi trebalo imati sustav monitoringa s izvješćima, kako bi javnost bila mirna. Upozorio je i da u Hrvatskoj ne postoji primarna selekcija otpada, no kao što se na to navikla cijela Europa, naviknut ćemo se i mi.
Podrug je kazao da je razlog za energanu to što žele biti najbolji te ustvrdio da je riječ o najnormalnijem industrijskom postrojenju, koje nije opasno.
Burić je naglasio da Šibenik neće imati spalionicu, nego energanu. Cilj je, kaže, da svaki županijski centar za gospodarenje otpadom preradi svoje smeće i gospodari njime. Nema dovoženja tuđeg smeća u Šibenik i to nitko nikada nije rekao, a svaka županija dužna je preraditi svoje smeće. Ono što se dobiva jest gorivo iz otpada. Burić je poručio da ne nameće svoje rješenje te da Šibenik nikome neće nametnuti rješenje koje nije prihvatljivo i o kojem neće komunicirati s građanima. U ovakav postupak, rekao je, ne bi se krenulo da nisu napravljene ozbiljne studije, a sve će biti objavljeno i dostupno građanima, koji imaju pravo znati.
Budiša je istaknuo da se posljednjih mjeseci suočavamo s nizom izazova kad je riječ o gospodarenju otpadom, no rasprava je, smatra, poprimila pomalo iracionalan oblik i postoji konflikt u dijalogu. Bilo bi dobro, smatra, da se više uvažava struka, ali i ljudi koji žive u okolišu s pravom pitaju što će biti s okolišem, a to su realna pitanja koja traže odgovore. Energana na Bikarcu, prema njegovim riječima, u "teškoj je početnoj fazi", a trebaju se vidjeti njezini ekološki i energetski benefiti, kao i kakvi su ekološki standardi. EU propisuje da se ne može napraviti ništa što nije sam vrh svjetske tehnologije. Takva postrojenja moraju se voditi prema pravilima struke, a rukovanje mora biti na najvišoj razini, jer će u suprotnom biti problema. Bikarac neće moći spaljivati bilo što, nego je riječ o gorivu iz otpada. Riječ je o malom sadržaju klora, sumpora i štetnih materijala, pa s aspekta zaštite okoliša Budiša ne vidi da bi trebalo biti problema, naravno ako se takva postrojenja vode prema pravilima struke. Dodao je i da je energija iz takvih postrojenja jeftinija od ostalih izvora.
