Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije predstavilo je četiri propisa kojima se postrožuju standardi kvalitete zraka, uređuje financiranje klimatske tranzicije, uvodi okvir za ugljično certificiranje te povećava transparentnost upravljanja javnim sredstvima.
Novi Zakon o zaštiti zraka predviđa usklađivanje s europskim pravilima i primjenu strožih graničnih vrijednosti za onečišćujuće tvari od 2030. godine. Među njima su lebdeće čestice PM2,5 i PM10 te dušikov dioksid. Planirano je i unapređenje sustava praćenja kvalitete zraka, uspostava superlokacija za mjerenje te bolje informiranje građana u slučaju velikih požara i drugih izvanrednih događaja.
Zakonom se predviđa unapređenje sustava praćenja, procjenjivanja i modeliranja kvalitete zraka, jasnije definiranje nadležnosti i odgovornosti te učinkovitije planiranje mjera ondje gdje su utvrđena prekoračenja graničnih vrijednosti.
Superlokacije za praćenje kvalitete zraka
Među važnim novinama su uspostava superlokacija za praćenje kvalitete zraka, unapređenje informiranja građana u slučaju izvanrednih događaja i velikih nesreća poput požara te uvođenje novih registara emisija iz malih kućnih ložišta i necestovnih pokretnih strojeva.
Prijedlogom se uređuju i pitanja pristupa pravosuđu, naknade štete za narušavanje zdravlja uzrokovano kršenjem propisa Europske unije o kvaliteti zraka te prekršajne odgovornosti.
„Zajednički cilj ovih propisa jest unaprijediti sustav zaštite okoliša, jasnije definirati pravila i odgovornosti te stvoriti kvalitetnije uvjete za zaštitu zdravlja ljudi, ulaganja u klimatsku tranziciju i transparentno upravljanje javnim sredstvima”, istaknuo je državni tajnik Željko Vuković.
Kako upravljati Modernizacijskim fondom
Novom uredbom preciziraju se postupci upravljanja Modernizacijskim fondom, namijenjenim ulaganjima u modernizaciju energetskih sustava, energetsku učinkovitost i klimatsku tranziciju. Uređuju se odabir i provedba projekata, rokovi, praćenje rezultata i izvješćivanje Europske komisije, uz usklađivanje s promjenama europskog zakonodavstva.
Prijedlog pravilnika o ugljičnom certificiranju otvara mogućnost da se dokazivi klimatski učinci, primjerice povećanje skladištenja ugljika u poljoprivrednom tlu, mjere, neovisno provjeravaju i certificiraju. Tako ostvareni rezultati potencijalno mogu dobiti i ekonomsku vrijednost kroz certificirane jedinice, u skladu s pravilima odgovarajućih shema i tržišta.
Za hrvatskog poljoprivrednika to potencijalno znači da aktivnost kojom povećava skladištenje ugljika u tlu može dobiti formalno priznatu vrijednost, ali tek kada je učinak dokazan prema zajedničkoj metodologiji i neovisno verificiran. CRCF pritom nije zamjena za smanjenje emisija niti dio EU ETS-a, nego dobrovoljni okvir koji treba osigurati vjerodostojnost takvih klimatskih rezultata.
Tko ukloni ugljik sadnjom mogao bi dobiti certifikat
Certificiranje otvara i mogućnost ekonomskog vrednovanja klimatskog učinka. Poljoprivrednik koji primjenom odgovarajućih praksi ostvari dodatno i dokazivo uklanjanje ugljika, nakon mjerenja, neovisne verifikacije i certifikacije, može ostvareni učinak pretvoriti u certificirane jedinice koje se, u skladu s pravilima certifikacijske sheme i tržišta, mogu ponuditi zainteresiranim kupcima. Time skladištenje ugljika u poljoprivrednom tlu, osim okolišne koristi, potencijalno postaje i dodatni izvor vrijednosti za poljoprivredno gospodarstvo.
Četvrti propis donosi jedinstvena pravila za korištenje nenamjenskih donacija i vlastitih prihoda javnih ustanova koje upravljaju nacionalnim parkovima i parkovima prirode, Instituta za vode Josip Juraj Strossmayer te Državnog hidrometeorološkog zavoda. Cilj je jasnije definirati korištenje sredstava i ojačati nadzor nad njihovim trošenjem.
Predstavljeni propisi dio su šireg unaprjeđenja hrvatskog regulatornog okvira za zaštitu okoliša, ostvarivanje klimatskih ciljeva i odgovorno upravljanje javnim novcem.
