IEA je naglasila da je potrebno povećanje kapaciteta na 1,6 milijardi tona zbrinutog ugljičnog dioksida do 2030., kako bi se globalno našlo na putu dosezanja "neto-nultog scenarija" do 2050.
Promatrani projekti
čine oko 55% ukupnog trenutnog operativnog kapaciteta u svijetu. Autor Bruce Robertson kaže da sedam od trinaest projekata nije uspjelo, dva su propala, a jedan je propao. Studija IEEFA-e otkrila je da je CCS Shute Creek u SAD-u bio slabiji od svojih kapaciteta za hvatanje ugljika za
oko 36% tijekom svog životnog vijeka, Boundary Dam u Kanadi za oko 50%, a projekt Gorgon izvan
obale Zapadne Australije za oko 50% tijekom prvog petogodišnjeg razdoblja.
Izolirani uspjeh u Norveškoj
“Dva najuspješnija projekta su u sektoru prerade plina su Sleipner i Snøhvit u Norveškoj.
To je uglavnom zbog jedinstvenog regulatornog okruženja u zemlji za naftne i plinske tvrtke,” kaže
Robertson. CCS tehnologija postoji već 50 godina i mnogi su projekti propali i nastavljaju propadati,
sa samo nekolicinom operativnih.
Mnoga međunarodna tijela i nacionalne vlade oslanjaju se na hvatanje ugljika u fosilnom sektoru za postizanje nultih emisija, a to jednostavno neće funkcionirati, upozorava Robertson. “Iako postoje neki pokazatelji da bi moglo igrati ulogu u sektorima koje je teško smanjiti emisije kao što su cement,
gnojiva i čelik, ukupni rezultati ukazuju na financijski, tehnički okvir i okvir za smanjenje emisija
koji se precjenjuje i podbacuje.", smatra autor studije.
