Na otoku Hainanu u južnoj Kini gradi se reaktor koji bi trebao ući u povijest energetike. Linglong One kineska nuklearna korporacija CNNC predstavlja kao prvi komercijalni kopneni mali modularni reaktor na svijetu, a gradnja je počela u srpnju 2021. Tvrdnja je doduše pomalo rastezljiva, jer male reaktore već imaju i Rusija, s plutajućom elektranom Akademik Lomonosov u pogonu od 2020., i sama Kina, s reaktorom HTR-PM u pokrajini Shandong u komercijalnom radu od kraja 2023. Komercijalni rad Linglonga bio je najavljen za prvu polovicu ove godine. Prema nepotvrđenim izvješćima kineskih medija, koje je početkom listopada prenio NucNet, reaktor je u fazi vrućih funkcionalnih ispitivanja, a cilj je do kraja godine napuniti ga gorivom i priključiti na mrežu. Kašnjenje nije dramatično, ali je simptomatično: ni predvodnik utrke ne drži zadane rokove.
Mali modularni reaktori, SMR-ovi, danas su najprivlačnija riječ nuklearne industrije. Talijanski zakon o povratku nuklearnoj energiji, izglasan u rujnu, izričito ih spominje, kao i hrvatski zakon iz svibnja. Obećanje je jasno: manji blokovi, tvornička proizvodnja, kraća gradnja i manji pojedinačni financijski rizik. Drugim riječima, SMR bi trebao riješiti upravo ono na čemu su velike nuklearke posljednjih desetljeća najčešće zapinjale, a to su rokovi i troškovi.
Međunarodna agencija za energiju (IEA) optimistična je prema toj tehnologiji, ali odmjereno. Prema njezinu izvješću iz siječnja 2025., prvi SMR-ovi trebali bi komercijalno proraditi oko 2030., a uz sadašnje politike njihov bi kapacitet do 2050. dosegnuo 40 GW. Izvršni direktor Fatih Birol tada je rekao da bi troškovi SMR-ova u idućih petnaest godina mogli pasti na 60 do 80 dolara po megavatsatu, čime bi postali konkurentni odobalnim vjetroelektranama i velikim hidroelektranama. Dodao je i važnu napomenu: sami proizvođači SMR-ova predviđaju još niže troškove od IEA-inih.
Otkazani projekt
Koliko je ta napomena opravdana, pokazao je američki NuScale, prva tvrtka koja je od američkog regulatora dobila odobrenje za dizajn SMR-a. Njegova tehnologija trebala je pokretati Carbon Free Power Project, elektranu udruženja komunalnih elektroprivreda iz Utaha na području Idaho National Laboratoryja, sa šest modula od po 77 MW. Ciljana cijena struje sredinom 2021. iznosila je 58 dolara po megavatsatu, a početkom 2023. porasla je na 89 dolara, i to nakon subvencija. Procijenjeni trošak gradnje u međuvremenu je skočio s 5,3 na 9,3 milijarde dolara. Kupaca za toliku količinu struje nije bilo dovoljno i projekt je u studenome 2023. otkazan.
Najdalje je zasad stigla Kanada. U Darlingtonu, uz postojeću nuklearnu elektranu, Ontario Power Generation gradi prvi od četiri planirana reaktora BWRX-300, koji opisuje kao prvi SMR mrežne veličine u zemljama G7. U pogon bi trebao ući 2030. Prema pisanju Globe and Maila, prvi blok od 300 MW stajat će 7,7 milijardi kanadskih dolara, uključujući dio infrastrukture zajedničke svim blokovima. Ni mali reaktor nije jeftin, barem ne prvi.
U Europi je najdalje otišla Rumunjska. Državna tvrtka Nuclearelectrica u veljači je donijela konačnu investicijsku odluku za NuScaleovo postrojenje od 462 MW na lokaciji bivše termoelektrane na ugljen u Doiceștiju. Premijer je pritom upozorio da odluka ne znači skori početak gradnje, a direktor projektne tvrtke otvoreno govori o izazovima projekta koji je prvi takve vrste.
Tu je srž problema. SMR postaje jeftin tek serijskom proizvodnjom, serije nema bez narudžbi, a narudžbe čekaju dokaz da je jeftin. Netko mora platiti prve primjerke, ali i rizik da budu skuplji i sporiji od obećanog.
Nema vremena za čekanje
Hrvatska je u tu priču ušla s velikim riječima. Zakon o razvoju nuklearne energije u civilne svrhe predviđa da nuklearna energija do 2040. pokriva najmanje 30 posto domaće potrošnje struje, uz današnjih približno 16 posto, i izričito uključuje elektrane s malim modularnim reaktorima. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar prošle je godine najavio da će Hrvatska zahvaljujući malim reaktorima postati „nuklearna sila”. Ove je godine bio oprezniji. Rekao je da se mora dočekati licenciranje takvog reaktora u zemlji proizvođača, iako „nemamo vremena za čekanje”, te da bi kombinacija konvencionalnih i malih reaktora bila najbolja opcija. Kasnije je dodao da su SMR-ovi budućnost, ali da Hrvatska neće biti među prvim državama koje će ih koristiti.
To priznanje ne mora biti slabost. Zemlja koja nije među prvima ne plaća cijenu prvog primjerka. Može kupiti tehnologiju koja je već prošla licenciranje, gradnju i prve godine rada negdje drugdje, po cijeni koja je tada poznata, a ne samo obećana. Uvjet je da se vrijeme do tada ne potroši na najave, nego na ono što nijedan reaktor ne može donijeti sa sobom: regulatora, stručnjake, lokacije i model financiranja.
Mali modularni reaktori možda doista jesu budućnost nuklearne energije. No dok prvi od njih ne proradi na Zapadu, mogu se unositi u razne planove, ali se na njih još ne može računati.
