Razvoj offshore obnovljive energije u Europi daje dvosmislene rezultate, upozorio je Europski revizorski sud u ponedjeljak objavljenom izvješću. Investicje i europski novac pridonijeli su razvoju 'plave energije', međutim, EU možda neće uspjeti ispuniti svoje ambicije, kažu revizori, dok se još mnogo toga mora učiniti kako bi obnovljiva energija na moru postala društveno-ekonomski i ekološki održiva. Općenito, revizori strahuju da bi širenje offshore vjetroelektrana u Europi moglo biti štetno za morski okoliš, kako ispod tako i iznad razine mora, stoji u "Specijalnom izvještaju 2022/23: Offshore energija u EU - Ambiciozni planovi razvoja, ali održivost je izazovna".
Tzv. plava energija trebala bi značajno doprinijeti zelenim ciljevima EU-a. Godine 2020. Europska komisija usvojila je svoju strategiju za potporu održivom razvoju odobalnih projekata vjetroelektrana na moru (ORE) i iskorištavanje njezinog punog potencijala. Od 2007. proračun EU-a osigurao je 2,3 milijarde eura za te tehnologije. Osim toga, Europska investicijska banka osigurala je 14,4 milijarde eura zajmova i ulaganja u kapital. Međutim, ima diskrepancija - revizori konstatiraju da npr. ne postoji jedinstveni repozitorij projekata financiranih EU sredstvima, već su informacije raspršene, a riječ je o čak 2,3 mlrd. eura potpora za 496 projekata u periodu od četiri desetljeća, od čega se 281 projekt odnosi na odobalne vjetroelektrane.
Porast ORE-a donosi veliku 'zelenu dilemu': offshore vjetroelektrane su ključne za zelenu tranziciju EU-a, ali njihov razvoj može oštetiti morski okoliš. Dok strategija EU-a pokušava pomiriti projekte s bioraznolikošću, Europska komisija nije procijenila njegove potencijalne učinke na okoliš, uključujući raseljavanje vrsta i promjene u strukturi populacije, dostupnosti hrane ili migracijskih obrazaca, a to su samo neke, naglašava revizorski sud.
"Ruska invazija na Ukrajinu istaknula je važnost energetske neovisnosti EU-a i naša bi mora mogla biti dio rješenja", rekao je Nikolaos Milionis, član ECA-e koji je vodio reviziju. „Ali plavu revoluciju EU-a ne treba provoditi pod svaku cijenu: obnovljivi izvori energije u moru ne smiju dovesti do značajne društvene ili ekološke štete.”
Obnovljivi izvori energije u moru samo rijetko koegzistiraju s drugim područjima djelatnosti. Posebice, sukobi s ribarstvom ostaju uglavnom neriješeni, a protivljenje projektima često se ponovno pojavljuje kada se procjenjuju pojedinačni projekti. Teoretski, ribari ne bi smjeli prilaziti VE na bliže od 500 m, da se izbjegne sudar, no to se često ne poštuje.
Negativan utjecaj na ribarstvo
U Španjolskoj i Nizozemskoj zone plave energije preuređene su da se maksimalno smanji interakcija s pridnenim ribarskim alatima, a u Francuskoj nositelji projekata su dužni ribarima nadoknaditi štetu. Postoji malo studija o društveno-gospodarskim posljedicama razvoja plave energije, a posebne analize provele su jedino Francuska i Nizozemska. U Francuskoj je protiv projekata prosvjedovalo lokalno stanovništvo, ribari i NGO-i.
Slično tome, zemlje EU-a koje dijele iste vode rijetko planiraju zajedničke projekte, iako Direktiva o prostornom planiranju morskog područja traži suradnju. To rezultira propuštenim prilikama za učinkovitije korištenje oskudnog morskog prostora. Pozitivan primjer je deklaracija iz Ostendea koju je potpisalo sedam država s izlazom na Sjeverno more, gdje su ciljevi postavljeni na 120 GW do 2030. tj. 300 GW do 2050.
Na Baltiku se pak cilja na 19,6 GW, a riječ je o interesima osam tamošnjih država. Surađivati namjeravaju i Bugarska i Rumunjska oko izlaza na Crno more. Štoviše, socio-ekonomske implikacije razvoja obnovljivih izvora energije u moru nisu dovoljno detaljno proučavane, naglašavaju.
Rizici u opskrbi kritičnim sirovinama i spori dolazak do dozvola
Revizori također primjećuju da rizici za opskrbu kritičnim sirovinama mogu usporiti projekte u moru u Europi. Trenutno takve materijale gotovo u potpunosti isporučuje Kina, koja također igra ključnu ulogu u proizvodnji trajnih magneta za generatore vjetroturbina. Ovisnost EU-a može stvoriti uska grla, a revizori izražavaju zabrinutost oko sigurnosti opskrbe usred trenutačnih geopolitičkih napetosti. Dugotrajni nacionalni postupci izdavanja dozvola predstavljaju još jednu prepreku.
Na primjer, Francuska ima jedan od najdužih rokova za odobravanje projekata vjetroelektrana na moru, koji se može produljiti i do 11 godina i još uvijek nema jedinstvenu kontaktnu točku za odobravanje OIE projekata. Nizozemska ima najkraći rok odobravanja odobalnih projekata, koji od natječaja za zakup do puštanja u rad traje samo četiri i pol godine. Španjolska pravila nije mijenjala od 2007. i sad ih preispituje, a u Njemačkoj projekte propituju dva tijela.
Unatoč tome, EU je postavio ciljeve na ambicioznoj razini od 61 GW instaliranog kapaciteta do 2030. i 340 GW do 2050., u usporedbi sa samo 16 GW trenutno. To će zahtijevati značajan morski prostor i oko 800 milijardi eura, uglavnom iz privatnih ulaganja. Te bi ciljeve moglo biti teško postići, kažu revizori. Obnovljiva energija na moru može se generirati vjetrom (fiksiranim na dnu i plutajućim), oceanom (plimom i valovima) i plutajućim solarnim tehnologijama.
Trenutačno se gotovo sva obnovljiva energija u moru u EU proizvodi u vjetroelektranama. Njemačka ima najveći offshore kapacitet od svih zemalja EU (8,1 GW na kraju 2022., uglavnom u Sjevernom moru), a slijede je Nizozemska (3,2 GW), Danska i Belgija (obje s oko 2,3 GW). U sektoru je zaposleno izravno ili neizravno oko 77.000 ljudi, a najveći poslodavac su Njemačka, Danska, Nizozemska i Belgija.
Strategija EU-a o obnovljivoj energiji na moru postavila je ciljeve obnovljive energije na moru na ambicioznoj razini od 61 GW instaliranog kapaciteta do 2030. i 340 GW do 2050. Tri od četiri države članice koje su revidirali predvidjele su opsežno uvođenje obnovljive energije na moru i planirali značajno pridonijeti ciljevima na razini EU-a, ali će se godišnje stope postavljanja morati značajno povećati, a nedavni porast inflacije mogao bi usporiti razvoj vjetroelektrana na moru.
